Kritički dizajn – dizajn za krizna vremena
Dvije izložbe, otvorene prije ljeta, značajno su medijski promovirale dizajnerski pristup “kritičkog dizajna”. Radi se završnoj izložbi studenata magistarskog studija smjera “design interactions” Royal College of Art u Londonu, te izložbi “What If” koja je uključivala bivše studente i studentice istog studija, a održana je u sklopu pekinškog Trienala dizajna. To je i povod za detaljniju analizu ovog dizajnerskog pristupa i prakse.
Dvije izložbe, otvorene prije ljeta, značajno su medijski promovirale dizajnerski pristup “kritičkog dizajna”. Radi se završnoj izložbi studenata magistarskog studija smjera “design interactions” Royal College of Art u Londonu, te izložbi “What If” koja je uključivala bivše studente i studentice istog studija, a održana je u sklopu pekinškog Trienala dizajna. Za obje izložbe je odgovoran Tony Dunne, voditelj studija dizajna interakcija RCA. Dunne je i prvi upotrijebio termin “kritički dizajn” u svojoj knjizi “Herzian Tales” iz 1999. godine. On u uvodniku za obje izložbe (za Peking u suradnji s Fionom Raby) govori o misiji, praksi i povijesti kritičkog dizajna.
Kritički dizajn istražuje nove uloge, kontekste i pristupe dizajnu u odnosu na društvene, kulturološke i etičke utjecaje novih tehnologija. Radi se pristupu koji se prakticira i na radionicama dizajna interakcija “splitinteractions”, koje se redovito održavaju na Odsjeku za dizajn vizualnih komunikacija Umjetničke akademije.
Iako se dizajn danas primarno koncentrira na komercijalne i marketinške aktivnosti, on je ipak napravio značajan korak od discipline koje se bavila samo rješavanjem problema ili na nižoj razini samom estetikom. Problemi suvremenog društva, koji su prije svega vezani za nedostatak resursa i uništenje okoliša, usmjerili su dizajn prema disciplini koja se sve više angažirano bavi takvim problemima.
Dunne upozorava da ovakav pristup koji je temeljno fokusiran na rješavanje postojećih problema ograničava dizajnersku kreativnost i maštu, a često i skriva stvarne probleme − koji su s ovakvim shvaćanjem stvarnosti često i nerješivi u postojećem kontekstu i vremenu. On smatra značajno da dizajneri sami započnu propitivati o tome što će biti u bliskoj i daljnjoj budućnosti.
Upravo kritički dizajn otvara prostor za diskusije i promišljanja alternativnih mogućnosti i opcija. Ovakav tip dizajnerskog razmišljanja otvara prostor za imaginaciju i redefiniranje samog odnosa sa stvarnošću. Dunne navodi da je za inspiraciju potrebno pogledati dalje od samog dizajna, prema metodama koje koriste film, književnost, znanost i ostale umjetnosti.
Dizajneri kroz ovaj specifični pristup promišljaju ulogu tehnologije u svakodnevnom životu. Dunne navodi se radi o promjeni paradigme od aplikacije tehnologije prema njezinim implikacijama. Radi se o odmaku od komercijalne perspektive dizajna, koja je usmjerena zahtjevima tržišta, prema širem društvenom kontekstu.
Zapravo se ne radi samo o projektima za današnje vrijeme, nego i o onima za vremena koja dolaze. Ne radi se samo o budućnosti koju želimo, već i o onoj koja je i neželjena, koja je potencijalno moguća u nedostatku kritičkog promišljanja uloge novih tehnologija u društvu. Dok afirmativni dizajn svojim djelovanjem zadržava i legitimira status quo kritički dizajn interakcija predviđa i anticipira budućnost, ali u isto vrijeme pomaže u razumijevanju i promišljanju današnjeg svijeta.
Dunne naglašava da je kritički dizajn prije svega stav, tj. pozicija, a manje sama dizajnerska metodologija. Zapravo je značajno da velik broj dizajnera koristi isti pristup, iako ga tako i ne naziva. Primjerice, na Odsjeku dizajn vizualnih komunikacija sličan se pristup prakticira od samih početaka (1997. godine) i to prije svega kroz osobno i edukacijsko djelovanje Tomislava Lerotića. Sama povijest kritičkog dizajna se može promotriti i kroz sve avangardne dizajnerske prakse iz povijesti koje su zauzimale kritički stav, a sam Dunne spominje kao uzor talijanski radikalni dizajn 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća.
Kritički dizajn tjera na razmišljanje, podiže svijest, propituje, provocira djelovanje, otvara rasprave. On često uključuje humor, koji je na tragu crnog humora, blizak satiri, koji na emocionalnoj i intelektualnoj razini aktivira publiku, kao i kod književnosti i filma. Kritički dizajn nije umjetnost, ali koristi metode suvremene umjetnosti. Dizajneri preuzimaju tradicionalne uloge umjetnosti i kroz svoja istraživanja i praksu kritički reflektiraju razvoj tehnologije i znanstvenih istraživanja (ne samo u tehničkim znanostima). Za razliku od umjetnosti, kritički dizajn je usko vezan sa stvarnim svijetom u kojem živimo, nije odvojen od stvarnosti.
Rick Poynor navodi da se za razliku od umjetničkog, dizajnerski rad ne proglašava apriori umjetničkom maštarijom i ignorira od strane tvrtki, institucija i politike. Također je značajno da, za razliku od umjetničke prakse, dizajna koristiti jezik koji je prepoznatljiv širokoj publici, te da ne ostaje u galerijama i salonima. Dizajn je i u bliskom dodiru s novim tehnologijama, ali i potrošačkim društvom, stoga danas i ima značajan medijski i društveni utjecaj.
Novi dizajneri se u svojim istraživanjima povezuju s različitim područjima znanosti, prije svega računalnom znanosti i inženjerstvom, sociologijom, psihologijom, arhitekturom, a u posljednje vrijeme sve više i s biotehnologijom, sve u cilju kritičke refleksije razvoja i uloge tehnologije u društvu. Primjerice, kritička dizajnerska praksa studija Troika se pozicionira između fascinacije i zabrinutosti tehnologijom. Oni drže da je za uspješnu kritičku refleksiju potrebno poznavati tehnologiju i iz pozicije istraživača, a ne samo kao potrošač. Za njih je sama tehnologija medij.
Dunne kritizira suvremenu dizajnersku praksu koja još uvijek počiva na shvaćanju društva 20. stoljeća, a u 21. stoljeću su se dogodile kompleksne političke, ekonomske i društvene promjene. Stoga je i kritički dizajn odgovor na ovakvo postojeće stanje. Zapravo se radi o dizajnerskom pristupu koji ide u smjeru promišljanja tehnološke budućnosti koja reflektira kompleksnost današnjeg svijeta, a ne samo zadovoljavanja sadašnjih i budućih potrošačkih potreba. On vidi značaj kritičkog dizajna u javnim raspravama o društvenim, kulturnim i etičkim utjecajem koji na svakodnevni život imaju nove tehnologije. Zapravo je kritički dizajn jedan od pristupa koji kroz svoju imaginaciju i radikalni pristup može ponuditi alternative nužne današnjem svijetu.