interakcije

Dizajniranje novih medija – Predgovor

Dizajniranje novih medija (PDF za preuzimanje)

 

Predgovor

Slučajni promatrač mogao bi se zapitati: čemu knjiga (paradigmatski stari medij) o povijesti nečeg što se još uvijek pomalo neobično karakterizira i naziva novim medijima. U doba kad je web kod nas još bio u svojim povojima, godine 1996. objavljena je knjiga Feđe Vukića Stoljeće hrvatskog dizajna. Konsenzus struke bio je kako nije riječ o prvoj, nego o nultoj knjizi.[1] Bio je to koncizan i prilično općenit pregled nakon kojeg su trebale uslijediti druge, tematske publikacije. Od tada je međutim prošlo više od petnaest godina,  a takve publikacije nismo dobili. Premda se u posljednjih dvadeset godina profesija dizajna institucionalno razvila (strukovna društva, visokoškolski studiji, revijalne izložbe), ono čega još uvijek nema ili barem nema u dovoljnoj mjeri, upravo su publicistika, povijest i teorija dizajna. Premda na sceni djeluje nekolicina ljudi koji se uz svoje druge stručne obaveze i interese sustavno bave kritičkim proučavanjem i teorijom dizajna, zbog dominatnog medijskog modela dnevna kritika dizajna gotovo uopće ne postoji. Nema stručnih časopisa, a objavljene knjige koje tematiziraju područje dizajna, mogu se gotovo izbrojiti na prste.[2] Najznačajnije ličnosti našeg dizajna uglavnom nemaju odgovarajuće monografske publikacije, a kamoli da bi imali kritičke studije.[3]

A naravno da se moramo zapitati kako se važni i dalekosežni proklamirani ciljevi, poput unapređenja edukacije dizajnera i naručitelja, razvoja nacionalne strategije dizajna s glavnim ciljem “inkorporiranja dizajna kao alata za podizanje konkurentnosti privrede”, uopće mogu ostvariti bez poznavanja i dokumentiranja prošlosti, odnosno bez teorije koja bi puku faktografiju o prošlosti uobličila u određeni narativ o profesiji i društvu.

Relativno nedavno objavljena knjiga Dizajn i nezavisna kultura[4] kvalitetno je dokumentirala recentnu produkciju grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija za projekte, organizacije i inicijative na nezavisnoj sceni. Kako se u toj knjizi oblikovanje u novim medijima samo usputno spominjalo, projekt Ivice Mitrovića Dizajniranje novih medija – Dizajn i novi mediji – hrvatski kontekst (1995–2010) svojevrsna je zanimljiva i vrijedna nadopuna tom istraživanju jer su kod nas upravo projekti i autori povezani s onim što se uglavnom naziva neovisnom scenom često bili i pioniri oblikovanja u novim medijima. Odnosno, u ranom razdoblju razvoja, produkcije novomedijskih radova i projekata, najčešće je bila riječ o samoiniciranim projektima povezanim s koncipiranjem i oblikovanjem vizualnih komunikacija za različite manifestacije nezavisne kulturne i civilne scene (Arkzin, ZamirNet, MI2/mama…).

Naslov projekta Dizajniranje novih medija sugerira i autorovu tezu da ovdje nije riječ samo o dizajnu u novim medijima, problemima oblikovanja i programiranja, odnosno oblikovanja kao programiranja, nego i o samom procesu oblikovanja, o tome što novi mediji uopće jesu, kako ih koristimo i shvaćamo. Posebno efektno na primjerima iz ranih godina razvoja možemo vidjeti kako nije bila riječ o nekom unaprijed zadanom entitetu, u koji bi se i naši autori na vrijeme pionirski uključili i slijedili unaprijed postavljena pravila. Svojim djelovanjem oni su stvarali svijet novih medija.

Problem s kojim se svi domaći autori koji su ponešto pisali o području dizajna novih medija susreću, jest nepostojanje dokumentacije i jasnog narativa o razvoju tog područja u našoj sredini kao i neusklađenost stručne terminologije. Upravo je na tom planu značajno istraživačko, pedagoško i autorsko djelovanje kolege Ivice Mitrovića, a objavljivanje  knjige Dizajniranje novih medija – Dizajn i novi mediji – hrvatski kontekst (1995–2010) značajan je prilog upravo uspostavljanju periodizacije razvoja područja dizajna novih medija kao i standardizaciji terminologije u domaćem stručnom i akademskom kontekstu.

Kako je moguće dokumentirati i historizirati promjene jednog tako dinamičnog područja? Knjiga pruža kronologiju lokalnog razvoja onoga što se nazivalo interaktivnim, elektronskim, elektroničkim ili digitalnim medijima (ili nekom kombinacijom tih pojmova), a ponajprije se odnosi na oblikovanje u kontekstu interneta, na webu i za web. Taj razvoj autor dovodi u odnos sa svjetskim tokovima, pritom razjašnjavajući razvoj terminologije iz područja novih medija, uvodeći i objašnjavajući valjane pojmove i tipologiju. Autor daje koncizan uvid u dizajnersku metodologiju koja stoji iza prikazanih projekata. Dosad nismo imali ni jedno djelo koje na ovakav način i u ovom opsegu istraživanja tematizira izabrano područje, a i u međunarodnom kontekstu takva su djela rijetka.

Važan dio rada i izvorni doprinos predstavlja autorova sistematizacija i predložena periodizacija pojava i autora na domaćoj sceni, koja uključuje kako tehnološke i formalne promjene, tako i ono što možemo nazvati institucionalnim položajem novih medija.

Da bi to bilo moguće, posebno značajan aspekt je sama dokumentacija radova, njihovo digitalno arhiviranje, fotografsko i video snimanje, što je često iziskivalo i svojevrsnu rekonstrukciju pojedinih radova. Naime, brz razvoj tehnologije, hardvera i softvera, rezultira, nažalost, i relativno brzim zastarijevanjem te nekompatibilnošću s novim platformama, operativnim sustavima i preglednicima (browsers). Zbog tih promjena čak i neke starije web stranice kojima još uvijek možemo pristupiti, ne izgledaju na današnjim ekranima isto kao što su nekad izgledale ili pojedini njihovi dijelovi iz različitih razloga nisu funkcionalni.

U svrhu arhiviranja i omogućavanja odgovarajuće recepcije analiziranih radova Mitrović je uz suradnju Olega Šurana i Luke Vidoša izveo i web sjedište (http://dvk.com.hr/novimediji), koje sadrži arhivu svih radova predstavljenih u ovoj knjizi. Web sjedište dizajnirano je nešto ranije i s tridesetak predstavljenih radova pokrenuto za potrebe izložbe  Dizajniranje novih medija / Dizajn i novi mediji – hrvatski kontekst, 1995–2010, koja je od 28. travnja do 15. svibnja održana u galeriji HDD-a u Zagrebu.[5] Tim povodom Marko Golub u opisu izložbe ističe:

Mitrovićeva izložba i web stranica u neku ruku pokušavaju standardizirati i način predstavljanja takvih projekata, što se sve više pokazuje kao nužda. Video, tekstualni opisi i screenshot-ovi ovdje su mu glavna sredstva. Naime, u svega petnaest godina, tehnološke platforme toliko su se izmijenile da je dio istaknutih radova postalo nemoguće pogledati u njihovom izvornom obliku, s izvornom funkcionalnošću. Kao što na samom webu stare metafore i dalje žive, tako i u stvarnoj situaciji njegovog arhiviranja digitalni oblici nekih od “starijih medija” poput fotografije i videa postaju neizbježnima.

Damir Bralić, jedan od recenzenta knjige, također je smatrao potrebnim da u svojoj recenziji upozori:

Prije tiska potrebno je osvježiti i provjeriti reference na web sjedišta u fusnotama jer s obzirom na dinamiku web prostora postoji visoki niz zastarjelih i neaktivnih poveznica. Konačna knjiga trebala bi biti bogato opremljena ilustracijama predstavljenih radova kako bi se osigurala dostupnost vizualne informacije (vremenom će pojedini radovi tehnološki zastarjeti i nekompatibilnost s novim platformama, softverom i preglednicima je očekivana).

Problem prezentacije i arhiviranja radova novih medija naglašen je i u razgovoru koji je objavljen u povodu izložbe:

Okosnica izložbe je web stranica na kojoj je predstavljeno trideset odabranih radova, i to na način da će se za svaki od njih moći pročitati sažeti tekst, podaci o autorima, nekoliko screenshot fotografija koje ga dobro reprezentiraju te kratak video koji pokazuje način korištenja. Tu je i link, funkcionalan barem za one radove koji su i dalje sačuvani na Internetu. Naravno, najprikladniji način bio bi pogledati ih sve kod kuće u miru, jedan na jedan, jer su svi oni namijenjeni takvoj komunikaciji, no problem je u tome što je sam razvoj tehnologije, softvera i sučelja utjecao na funkcionalnost pa i izgled dijela starijih radova. Radi se o problemu medijske arheologije, ali idealan način prezentacije je trenutno izvan okvira realnih mogućnosti izložbe. Što se mene tiče, idealno bi ih bilo vidjeti na originalnom hardveru i softveru vremena u kojem su dizajnirani i programirani. Mnogi od njih danas se vrte prebrzo, ili ih današnji preglednici i operativni sustav tretiraju na način koji nije bio predviđen, ili čak većina toga ne radi kako treba. Fokus izložbe je, dakle, web stranica, koja će radove prikazati dokumentaristički.[6]

Povijest dizajna može se pisati, i uglavnom se još uvijek piše, ili kao povijest oblika (stilska periodizacija; guranje u kronološki jasne, ali razvojno uglavnom arbitrarne okvire desetljeća) ili kao povijest velikih autorskih imena, pri čemu se najčešće zapostavlja kolektivni i društveni aspekt dizajna. Oba pristupa utemeljena su na tradicionalnom pristupu, metodologiji i ideologiji povijesti umjetnosti i implicitno su elitistička, odnosno strukturno slijepa za velik dio produkcije, koji nužno zanemaruju i previđaju. To je opterećivalo i dosadašnja sagledavanja dizajnerskih radova u području novih medija, koji su, manje ili više, bili promatrani gotovo isključivo u kontekstu umjetnosti ili tehnologije. Nova povijest dizajna, izvučena iz institucionalnog okvira povijesti umjetnosti, trebala bi biti inkluzivna, odnosno u svoje narative uključivati i vernakularni, needucirani dizajn, proizvode kolektivne kreativnosti, ali i komercijalne agencijske radove koji su nerijetko ostajali izvan područja interesa herojske povijesti dizajna.

Prema tradicionalnom povjesničarsko-umjetničkom obrascu naši zaključci o razvoju dizajna (ali i suvremene umjetnosti općenito) temelje se na obradi materijala iz postojeće literature, ograničenim osobnim uvidima u materijal, osobnim sjećanjima, ukusom i preferencijama, ukratko, na ograničenom broju raspoloživih informacija o iznimno kompleksnom i sve brojnijem području. Možda bi jedan od izlaza iz takve situacije mogla biti primjena onoga što se kolokvijalno (i sasvim sigurno neprecizno) naziva paradigmom Googlea – digitalizacija velike količine kompleksno strukturiranih informacija i njihovih metapodataka, informacija o tim informacijama. Tako bismo u budućnosti svoja proučavanja oslanjali ponajprije  na ono što nam o samoj građi govore određene nakupine, klasteri takvih podataka i njihov raspored u vremenu (format timeline tu može biti iznimno zanimljivo metodološko sredstvo). Možemo reći da je kod nas jedan od prvih iskoraka u tom pravcu učinjen upravo s web sjedištem Dizajniranje novih medija. Navigacija se obavlja kroz timeline, koji vizualizira sve faze o kojima knjiga govori, a također je moguće pregledavati radove s obzirom na tehnologiju izvedbe. Svaki je rad prezentiran kratkim opisom, s nekoliko ključnih screenshots, videom u trajanju oko jedne minute te linkom na sam rad, ako je još uvijek funkcionalan. U digitalnom okolišu taj se osnovni format može dalje širiti i nadograđivati.

Za područje novih medija posebno je značajna i povijest tehnologija. Međutim, kako je to u nekoj prepisci na Facebooku ustvrdio Marcell Mars, na pitanje kako tehnologije utječu na formu, društvene i političke aspekte, često se odgovara kako sama tehnologija nikad nije jedini faktor promjene, pa se naglašavaju drugi ekonomski ili društveni utjecaji (o kojima govornici obično znaju više negoli o tehnologiji i načinu djelovanja institucija koje ih razvijaju), kako bi se na kraju sama tehnologija odbacila kao relevantan faktor i potpuno zaboravilo na samo istraživanje uloge tehnološkog razvoja i njegovu historizaciju.

Područje dizajna strukturno se smješta između već ustaljenih opozicija kao što su umjetnost–znanost, sadržaj–forma, kolektivno–individualno, intuicija–analiza, original–kopija, no upravo je dizajn područje koje te opreke nadilazi, povezuje, a katkad čak i dekonstruira.

Modernistička ideologija dizajna desetljećima je naglašavala racionalnost, metodičan pristup, istraživanje, analizu, konstrukciju, odnosno pokazivala je jasnu težnju prema znanstvenom utemeljenju dizajna (od istraživanja percepcije, psihologije boja do ergonomije i sl.).

Kao jedna od posljedica antisistemskih pokreta 1968. ta vjera u znanstvenu, tehnološku racionalnost sedamdesetih je godina snažno poljuljana. Međutim, umjesto da krene novim pravcima, koji bi snažniji naglasak stavljali upravo na kulturno, odnosno diskurzivno formiranje raznih fenomena, dizajn je – iz raznovrsnih razloga, gubitka velike ideološke osnove modernizma, komercijalnih pritisaka, slabe institucionalne razvijenosti, media hypea slavnih dizajnerskih imena (od grupe Memphis, preko Philippea Starcka do Karima Rashida) – otišao na drugu stranu, naglašavanjem prvenstveno simboličke uloge. Dizajn je postao pridjev, oznaka simboličke vrijednosti (designer items), a ne materijalne kvalitete, dobre izrade, upotrebljivosti, funkcionalnosti i trajnosti.

Krajem 20. stoljeća naglo širenje i brz razvoj digitalne tehnologije oslobodili su i potaknuli razvoj dizajna, ali su vrlo brzo pridonijeli i njegovoj krizi, barem krizi identiteta. Uobičajena odrednica “grafički dizajn” sve više ustupa mjesto pojmovima “vizualne komunikacije”, “komunikacijski dizajn” i slično. Od tradicionalnih grafičkih medija sve više se prelazi na nove digitalne medije, internet, dolazi do razvoja weba 2.0 i tzv. društvenih mreža. Pritom izgled, vizualni, vidljivi dio dizajna najčešće više nije bilo moguće u potpunosti kontrolirati. Izgled web stranica ovisi o nizu faktora, poput rezolucije ekrana, platforme, preglednika, izbora default pisama koji ovise o korisniku. Istodobno, sama struktura veza, odnosa, hijerarhija informacija često je ono na što korisnik / korisnica ili uopće nisu mogli utjecati ili su utjecali veoma malo, te su  mogli samo birati kojim će od unaprijed programiranih mogućih putova “surfati”. S jedne strane, razvoj tehnologije i to polako mijenja, potencijalno sve više moći daje u ruke korisnika (razvijajući ono što autor klasificira kao “dizajn bez dizajna”), dok, s druge strane, svakodnevno svjedočimo očitim težnjama – tehnologije, kapitala, legislative – da se ta korisnička interaktivnost ograniči, a internet, posebno web, oblikuje prema dominantnom modelu centraliziranih, broadcast medija. Upravo je stoga u ovom trenutku, u kojem se odlučuje o okvirima budućih dizajniranja unutar interneta, važno upoznati i pratiti povijest i razvoj novih medija.

U knjizi autor povezuje tehnološke, vizualne (stilske) i društvene, odnosno institucionalne promjene. Pregledom izložbi hrvatskog dizajna (Zgraf, HDD, Zagrebački salon) autor prati promjene vladajuće terminologije i institucionalni razvoj područja novih medija. Na osnovi analize radova, razgovora i pisanih intervjua s autorima pojedinih novomedijskih projekata te proučavanja pisanih izvora i dostupne dokumentacije (novinski članci, katalozi…) u razvoju scene u Hrvatskoj autor zamjećuje tri razdoblja koja se djelomično preklapaju, i karakterizira ih kao “Radost novog medija”, “Novi mediji kao ‘mainstream’ medij” i “Dizajn bez dizajna”, kako glase i nazivi pojedinih poglavlja.

Predložena periodizacija nije naprosto stilska, već povezuje tehnološke promjene, globalne trendove i posebne, individualne autorske odgovore na te promjene i otvaranje novih mogućnosti.

Kolega Mitrović kompleksno područje kojim se u knjizi bavi obrađuje na pristupačan način, ne umanjujući pritom znanstvenu utemeljenost. Reference iz strane stručne literature pozicioniraju razvoj novih medija u našoj sredini u međunarodni kontekst. Autor suvereno vlada temom, piše stručno, ali neopterećen tehničkim žargonom te je stoga tekst razumljiv svim čitateljima koji poznaju osnovne pojmove iz područja. Ipak, na kraju knjige je dodan i glosarij koji objašnjava osnovne pojmove i značajno doprinosi naporima na standardizaciji domaće terminologije. Knjiga je namijenjena kako studentima dizajna (vizualnih komunikacija i onoga što se u širem smislu još uvijek naziva novim medijima), tako i široj stručnoj javnosti. Stoga posebno treba skrenuti pozornost i na iscrpnu bibliografiju, u kojoj autor navodi osamdesetak naslova, čime se prvi put studentima i zainteresiranim istraživačima na jednom mjestgu pruža i relevantan popis domaćih tekstova i publikacija koji tematiziraju područje dizajna novih medija.

Dejan Kršić