interakcije

Homo Aquaticus: HABITAT ST21

Hrvatska verzija teksta objavljenog na web sjedištu hrvatskog paviljona na ovogodišnjem Venecijanskom arhitektonskom bijenalu, Same as it Ever Was. Izložba je bila dio radionice INTERAKCIJE 2023: Homo Aquaticus na Umjetničkoj akademiji u Splitu u sklopu diskurzivnog programa hrvatskog paviljona na ovogodišnjem Venecijanskom arhitektonskom bijenalu.

Jadran, kao sjeverni rukavac Mediterana, usječen u europski kontinent, oduvijek je dijelio turbulentnu povijest Sredozemnog mora. Od “kolijevke europskih civilizacija” i prosperiteta careva antičke civilizacije do teškog života otočkih težaka, tvorničkih i lučkih radnika te radnika u mediteranskim brodogradilištima, do današnjeg gotovo pa “ropskog” života osoblja u ”deluxe” turističkim objektima (hotelima, pansionima, apartmanima, kampovima, sobama, kućama za odmor, marinama, restoranima, barovima, noćnim klubovima, kušaonicama i dr.). S druge strane, ovaj europski dio Mediterana danas ponovno biva fetišiziran, kao što ga je nekada Hrvatska turistička zajednica oglašavala – “Mediteran kakav je nekad bio”.

Takav Mediteran i dalje se povezuje s mjestima živopisnih, osunčanih lokalaca, od izboranih otočkih ribara u oronulim drvenim brodicama do tetoviranih preplanulih umirovljenika na lokalnim plažama od Splita do Napulja. To su mjesta u kojima je vrijeme stalo, mjesta u kojima je život u potpunosti lišen neprekidne nesigurnosti i stresova zapadnjačkog načina života, mjesta u kojem se živi u sadašnjosti, u kojima budućnost i ne dolazi, pa i nema potrebe bježati od nje. Mjesta lišena svih tekućih kriza i katastrofa suvremenog Mediterana, od niza ratova, neprekidnih migrantskih patnji, esktremnog siromaštva, do galopirajućih klimatskih promjena. Ova su mjesta postala nova medijska i turistička roba, mjesta koja nude krajolike i ljude, kao scenografije masovne potrošnje, mjesta artificijelnih i fabriciranih identiteta. Za lokalno stanovništvo, ona su mjesta u kojima preostali aktivni članovi zajednice grozničavo nastoje pružiti otpor ovakvim, novim kolonijalizacijama.

Split je jedan od takvih gradova, možda i ultimativni “case study”. Grad koji se nakon perioda agresivne deindustrijalizacije našao u još agresivnijoj apartmanizaciji koja postaje glavni izvor prihoda njegovih građana. Velike industrijske komplekse koji su zapošljavali desetke tisuća radnika sada su zamijenili globalni hotelski kompleksi. Broj stanovnika grada drastično se smanjio, a mjesta i zajednice koji su tvorili identitet i bili kohezivni element grada nestaju s onima koji odlaze, odnoseći i uspomene. Na mjestima gdje su nekad bile pošte, knjižnice, kina i fakulteti, sada su barovi, bistroi, objekti brze hrane, hosteli i hoteli. Kao što su nestali javni sadržaji, tako sada nestaju i stambeni kvartovi, pretvarajući se u apartmanska naselja.

Potreba za reagiranjem, refleksijom mogućih implikacija globalnih klimatskih, ali i tehnoloških, ekonomskih i političkih budućnosti u lokalnom kontekstu Jadrana, udaljenom od europskih urbanih i tehnoloških centara, “s ruba Europe”, kroz tzv. “mediteranski spekulativni pristup”, rezultirala je serijom radova koja se bavila aktualnim globalnim temama. Fokusirajući se na niz globalnih fenomena i trendova, od „pametnih gradova“ budućnosti, tj. privatnosti u novim ekonomijama takvih gradova; pouzdanosti društvenih mreža i sustava ocjenjivanja u kontekstu ekonomija temeljenih na turizmu; rastućeg fenomena automatizacije na lokalnoj razini; klimatskih promjena i budućnosti mora; do otpornosti lokalnih samoorganizirajućih zajednica. Kroz ove projekte potakli smo raspravu unutar lokalne zajednice, među stručnjacima i “običnim “građanima o cijelom nizu mogućih scenarija budućnosti. Želja nam je bila, također, potaknuti i nadu u mogućnosti djelovanja pojedinca i zajednice koji su u ovom dijelu Europe i Mediterana znali i uspijevali, kroz dugu povijest, pronaći način otpora nametnutim (distopijskim) scenarijima.

Iako se ovim radovima može prigovoriti izostanak konkretnog djelovanja izvan samog konteksta projekta, riječ je o radovima koji su u participativnom procesu između dizajnera i stručnjaka, kroz imaginaciju, ali i projektiranje “stvarnih spekulacija”, otvorili potencijalne modele budućnosti koje je moguće graditi na temeljima otpornosti zajednice, tj. na kooperaciji, a ne kompeticiji. Namjera je bila ponuditi moguće alternativne scenarije očekivanim distopijskim klimatskim budućnostima, scenarije koji bi nas mogli pripremiti za takve post-apokaliptične budućnosti, kao i pokušati ponuditi metode i alate koji bi pojedincima i zajednici mogli pomoći u obnovi života nakon moguće katastrofe.

Kao nastavak posljednjeg istraživanja, izlaganog u Galeriji umjetnina 2021. godine, a koje se bavilo lokalnim zajednicama, tj. njihovom otpornošću, inspirirani posjetom Jacquesa Cousteaua Splitu 1977. godine, reflektiramo sadašnjost grada rastrgnutog između neplanskog turizma i galopirajućih klimatskih promjena, ponovno kroz spekulacije i u suradnji sa stručnjacima Instituta za oceanografiju i ribarstvo i Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu.

More i morske dubine kroz ljudsku su povijest oduvijek bila mjesta novih izazova, otkrivanja i kolonijaliziranja. Svojom tajanstvenošću generirali su nebrojene mitove, koji su prisutni i u suvremenoj kulturi. U vremenu “svemirskog doba” druge polovice 20. stoljeća, more pomalo nestaje iz fokusa. Mitski junak visokog modernizma, francuski istraživač mora Jacques Cousteau, more vraća u fokus. U svojoj je spekulaciji nastaloj 60-ih godina prošlog stoljeća predstavio “Homo aquaticusa”, čovjeka koji bi kroz znanstveno-tehnološke ekstenzije razvijene kroz narednih 50-ak godina mogao, kao njegovi daleki predci, ponovo živjeti i opstati u moru. Njegova vizija oslanjala se na kirurške intervencije na ljudskim dišnim sustavima koje bi čovjeku omogućili duži boravak pod morem, tj. koje bi ljude približili morskim bićima. Cousteauova vizija, temeljena na modernističkom narativu čovjeka koji pripitomljuje “divlju” prirodu, rezultirala je izgradnjom eksperimentalnih podmorskih habitata u kojima su ronioci obitavali po nekoliko dana.

Kao i niz drugih grandioznih visokomodernističkih projekata, i ovaj je bio prezentiran na Svjetskoj izložbi 1964. godine, a rezultirao je revolucionarnim razvojem ronilačke opreme, znanstvenim spoznajama o mogućnostima ljudskog preživljavanja u ekstremnom okolišu, te nizom spoznaja o životu pod morem. Nije moguće zanemariti znanstvenu važnost, ali i utjecaj ovih otkrića na popularnu kulturu, koja su promijenila shvaćanje nastanka života i pomogla u istraživanju svemira, a koju je dijelom vodila i “romantična” ljudska, istraživačka radoznalost. Međutim, Cousteauova spekulacija je i arhetipski primjer antropocentričnog odnosa s prirodom, u kojem je tehnologija imala primarnu ulogu u ostvarivanju ljudske nadmoći, u kojem se govori o životu s morem, ali prije svega o posjedovanju morskih dubina, tj. podmorskih resursa koje bi kolonije podmorskih radnika (homo aquaticusa) eksploatirale. Svjetonazor u kojem more ne predstavlja netaknutost koju treba sačuvati i snagu prirode koju treba poštivati, već svijet koji treba “pokoriti” i eksploatirati.

Ovakve utopijske vizije života u morskim (ali i svemirskim) dubinama kao beskrajnim i nepresušnim prostranstvima otvorenima za ljudsku kolonijalizaciju, već krajem 70-ih i posebno 80-ih godina prošlog stoljeća, suočene s promjenom okoliša planeta, nedostatkom resursa i naznakama klimatskih promjena koje dolaze, kroz svoje sljedeće verzije reflektiraju novi imperativ – težnju za spasenjem i opstankom ljudske vrste. Višestruko reflektirane u popularnoj kulturi, primjerice kroz književnost (“Galapagos” Kurta Vonneguta iz 1985. godine) i film (“The Spy Who Loved Me” s Rogerom Mooreom iz 1977., “Waterworld” s Kevinom Costnerom iz 1995. ili post-modernim kriticizmom Wesa Andersona i Noaha Baumbacha u kultnom “The Life Aquatic with Steve Zissou” iz 2004. godine). Povijest ovakvih spekulacija nudi uvid u ljudski odnos s oceanskim i morskim okolišem, ali i otvara nadu za transformativne aktivnosti u nadirujućim katastrofama uzrokovanima daljnjim ljudskim djelovanjem.

Kroz stoljeća, mora i oceani pružali su i pružaju resurse, kao izvor hrane, energije, minerala, poslova, dobara i usluga, ali su u isto vrijeme bili i mjesta trgovačkih ruta, međukulturne razmjene i migracija. U suvremenom svijetu, okosnica su velikog broja industrija i svjetskih gospodarstava, dok istovremeno apsorbiraju stakleničke plinove, stvaraju kisik i skladište velike količine ugljičnog monoksida, igrajući značajnu ulogu u ublažavanju klimatskih promjena. Interes za mora i oceane danas ponovo raste. Korporacije užurbano pokreću rudarske aktivnosti u dubokom podmorju kako bi došle do potrebnih minerala i metala za sve veću potražnju i proizvodnju elektroničkih uređaja i električnih vozila. Rastuća eksploatacija oceana, za sada bez strategije i regulativa, novi je izazov za planet.

Kritičkim referiranjem na romansirane visokomodernističke vizije budućnosti i života pod morem, koje su postale dio naše popularne kulture, tj. podmorskim konstrukcijama “Précontinent” Jacquesa Cousteaua, projekt Homo Aquaticus: HABITAT ST21 fokusira se na potencijalne utopijske podmorske nastambe i zajednice bliske budućnosti, kao i na lokalne, mikro modele otpornosti i spekulira o mogućem životu čovjeka u podmorju, proširenom životnom okolišu, inspiriran idejom “morskog čovjeka”. Krećući od opisane fetišizacije mediteranskog načina života i suočavajući se s budućim izazovima kroz multidisciplinarnost, bavimo se se mogućim lokalnim, mikro modelima otpornosti, iz specifične mediteranske perspektive. Spekulirajući o „čovjeku s/iz mora” i stvaranju novih zajednica, kritički reflektiramo antropocentrične vizije budućnosti i života pod morem.

Spekulativni scenarij odražava sadašnjost grada koji se u tranziciji iz nekad industrijskog grada proizvodnje i stvaranja, kroz eksploziju neočekivanog i neplaniranog turizma, potpuno okrenuo uslužnim djelatnostima. Grad, čiji su urbani i naseljeni kvartovi pretvoreni u apartmanske spavaonice stihijskog turizma, koji su za njegovo stanovništvo jedini ili dodatni ekonomski prihod, pritisnut svakodnevno vidljivim i rastućim klimatskim promjenama, ekstremno vrućim i suhim ljetom, komunalno se i infrastrukturno raspao. Apartmanizacijom, gentrifikacijom i globaliziranom turističkom ponudom, centar grada ne ostaje samo bez stanovnika, već gotovo bez ijednog traga lokalnog identiteta. Ova spekulacija do kraja satirizira sadašnjost, u kojoj velik broj stanovnika ljeti iznamljuje svoje stanove kao privatni smještaj (studio apartmane, sobe, hostele, itd.), dok ljeta provodi u vikendicama, seoskim kućama, garažama, kod roditelja ili rodbine u prepunim stanovima, ili na svojim brodicama u splitskim komunalnim lučicama. Spekulativna budućnost ide i korak dalje, anticipirajući novonastala plutajuća naselja u lučicama i marinama koje se u bliskoj budućnosti pretvaraju i u prva podmorska naselja.

Splitske uvale i splitske lučice, kao i na drugim dijelovima istočne obale Jadrana, oduvijek su bila mjesta socijalizacije i kolektivnih praksi, od početka kupanja kao građanske rekreacije (ali i dokolice), kroz grupe koje su se okupljale na gradskim plažama, tzv. “Splitske republike” u vremenu prije Prvog svjetskog rata, preko formiranja sportskih klubova prije Drugog svjetskog rata, do komunalnih lučica koje su se gradile kroz samodoprinose i rad lokalne zajednice tijekom druge polovice 20. stoljeća. Takva mjesta obiluju vernakularnim projektantskim i dizajnerskim rješenjima punim raznih modifikacija, DIY nadogradnja i ingenioznih ekstenzija. Ova su mjesta stvorila mikro zajednice otpornosti razvojem i očuvanjem ovih vještina tijekom godina, koje su razvile nove načine mimoilaženja zakona i pravila, prilagođavajući nametnute sustave vlastitim potrebama i načinu života.

Da bismo testirali izvedivost i spekulaciju približili stvarnosti, kroz niz iteracijskih i participativnih susreta, a u suradnji s Katedrom za brodogradnju Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu i projektantima iz privatne prakse, izradili smo konceptualne nacrte zajednice habitata budućnosti, koje bi bilo moguće porinuti u podmorje splitske komunalne lučice, u uvali Špinut, na sjevernoj strani splitskog puluotoka. U suradnji sa stručnjacima s Instituta za oceanografiju i ribarstvo, otvorili smo i teme našeg odnosa prema okolišu, prirodi, o mogućnostima suživota umjesto eksploatacije morskih dubina, o odmaku od antropocentričnog pristupa moru. Proračunima o mogućem korištenju hranjive morske planktonske biomase na ovoj specifičnoj lokaciji, na način u kojem bi se ostvarila održivost, konceptualiziran je modul habitata koji bi prikupljao biomasu za proširenje prehrane stanovnika naselja. Modeli, vizualni materijali, potpomognuti artificijalnim vizurama ovakvih budućnosti, generiranima kroz AI alate (koji referiraju generičku, strojnu reprezentaciju estetike budućnosti), te narativni scenariji i sinematični “mondo” soundtrack, konotiraju utopijsku atmosferu ovakvih budućnosti.

Kroz povijest smo svjedočili cijelom nizu utopijskih projekata, od prototipova samodostatnih svemirskih brodova, podmornica, izvanzemaljskih kolonija do visokotehnoloških umjetnih ekosustava koji su na kraju završli kao elitističke oaze, nestale u novim nejednakostima stvorenima unutar ovakvih zatvorenih, a prividno autonomnih okruženja. Homo Aquaticus: HABITAT ST21 s ovakvim projektima dijeli eksperimentalni karakter i spremnost da radikalno transformira načine života, ali se istovremeno temelji na otvorenosti, participaciji i lokalnosti. Spekulacijom o potencijalnom odlasku stanovnika grada u more, spekuliramo i o mogućem stvaranju nove zajednice, zajednice koja bi zadržala dio već gotovo izgubljenog indentiteta grada, ali i koja bi gradila novi, specifični, lokalni identitet budućnosti. Ova zajednica nije samostalna, nije samodostatna, ona je sezonska, ljetna, ona je povezana sa stvarnim svijetom, s globalnim kapitalističkim ekonomskim sustavom u kojem živimo. Ona se nema namjeru odvojiti i izolirati, ona je zapravo samo nužni oblik lokalne otpornosti, pokušaj preživljavanja unutar globalnih konstelacija koje se reflektiraju na ovaj dio svijeta, na Jadransku obalu.

Projekt otvara nekoliko temeljnih pitanja o mogućnostima i načinima zadržavanja lokalnog identiteta i različitosti u kontekstu recentnih i nadolazećih globalnih kriza i katastrofa. Prije svega o realnosti izgradnje novih mjesta otpornosti zajednice, ali ne kao mjesta novih utopijskih početaka, već kao mjesta tranzicije iz sadašnjosti prema novim i drugačijim društvima, zajednicama nade i zajednicama budućnosti. Nametnuo se i niz konkretnih pitanja, od onih svakodnevnih vezanih za dnevnu prehranu stanovnika, preko pitanja o mogućim infrastrukturnim sustavima, do toga koji bi to pravni i regulacijski koncepti ovakve kolektivne prakse omogućili da se ovi prostori u najstajanju tretiraju isključivo kao zajedničko dobro. Ova pitanja reflektiraju aktualne globalne rasprave o vlasništvu podmorja, propitujući načine regulacije ovih novih prostora ljudskog interesa u svrhu prevencije novih privatizacija i daljnje nekontrolirane eksploatacije.

Kroz sȃm proces istraživanja, spekuliranja i projektiranja bilo nam je važno, kao samim stanovnicima grada kojeg “proždire” turizam i kojem prijete ubrzane klimatske promjene, i osobno razumjeti i analizirati sustav u kojem živimo i procese koji se unutar njega događaju. S ciljem transferiranja metoda, alata i tehnika koje razumijemo, razvijamo i koristimo, lokalnoj zajednici, kao doprinos mogućim transformativnim promjenama društva. Dok gledamo makete, nacrte i “fotografije”, dok čitamo spekulativne novine i slušamo soundtrack podmorja, pred sobom gledamo novu utopiju, a možda vidimo i tragove nove nade za grad, mjesto u kojem se isprepliću stari i grade novi identiteti grada. Paradoksalno, ovakva utopija je u isto vrijeme i potpuna distopija, slika sloma grada pod turistifikacijom i klimatskim promjenama. Vidimo zajednicu koja je imala privilegiju živjeti u jednom od “Bisera Mediterana” ili, kako su ga sami Splićani znali zvati, u “Cvitu Mediterana”, koja traži svoj zadnji spas u klaustrofobičnim podmorskim habitatima i njihovim mračnim hodnicima.

Galerija umjetnina, Split
5. 10. – 31. 10. 2023.

Ivica Mitrović i Oleg Šuran

Produkcija: Umjetnička akademija u Splitu

Zvuk: Niko Mihaljević / Soft Temple II

Spekulativne novine: Kristina Tešija

Suradnici: Katedra za brodogradnju (FESB) i Mladen Šolić (IZOR)

Zahvala: Dražen Škabar (Element projekt d.o.o.) i Ante Dujmov

Projekt je financiran sredstvima za programe javnih potreba u kulturi Ministarstva kulture i medija RH i Grada Splita.