Usporedo s prethodnom fazom javljaju se procesi ponovnog uspostavljanja razlikovnosti i eklektičnosti dizajna, koja se očituje kod web sjedišta gdje je korisnik/autor ujedno i dizajner (npr. MySpace). Pokušavaju se izbjeći posrednici kod izrade sjedišta (npr. dizajner i programer). Formiraju se nove platforme, koje se koriste postojećim kao produkcijskim elementima (Flickr, Vimeo, YouTube i slična sjedišta postaju novi elementi dizajna). Zapravo, dolazi do procesa koji se mogu nazvati “dizajn bez dizajna”, gdje se nove vizualne forme i sučelja interakcije formiraju od već postojećih sjedišta i njihovih sučelja. Obilježja radova su da izbjegavaju kompleksnost suvremene produkcije i poruke pokušavaju što izravnije komunicirati, bez suvišne predizajniranosti. Također se u ovoj fazi javljaju kompleksni radovi koji izlaze izvan zaslona uređaja i koji često nastaju u interdisciplinarnim timovima, u kojima je autorstvo raspodijeljeno između protagonista različitih specijalizacija i područja djelovanja, gdje autorstvo više nije moguće zamisliti u liku jedne osobe, već se, zbog same prirode medija, traži suradnja većeg broja stručnjaka različitih profila. Dizajnerska praksa nije više nužno temeljena na vizualnom ili taktilnom otjelovljenju, već se može ostvariti i na nematerijalnim razinama (primjerice, dizajniranjem interakcija).