interakcije

Brod po mjeri: Jadran 590

Arhetipska slika jadranskih lučica prepoznatljiva je po nizu malih brodica od stakloplastike, serijski proizvedenih modela 1970-ih i 1980-ih, koje su vlasnici godinama prilagođavali vlastitim potrebama, te načinu života nizom „uradi sam” nadogradnji i vernakularnim dizajnerskim rješenjima. Danas te živopisne brodice, koje su služile za sportski ribolov i kupanje, sve češće zamjenjuju veliki, brzi i potpuno opremljeni brodovi stranih proizvođača, najčešće namijenjeni turizmu, čiji vlasnici rijetko sami rade na svojim brodovima i još rjeđe provode slobodno vrijeme u lučicama. Nestaju mjesta koja su desetljećima oblikovala identitet obalnih zajednica, a s njima i lokalne vještine koje su se razvijale i prenosile.

Barke su se najčešće kupovale u osnovnoj, takozvanoj kit-varijanti, zatim prilagođavale u kućnoj radinosti, najčešće u dvorištima obiteljskih kuća i vikendica, te završavale u lučicama. Stoga danas postoji bezbroj varijanti svakog modela, od kojih svaka nosi specifičan dodir vlasnika i odražava osobne potrebe, financijske mogućnosti i manualne vještine. Jedna skupina preinaka odnosila se na brzinu i stabilnost, druga na zaštitu i sigurnost, a treća na komfor i udobnost. Brzina i stabilnost postizale su se oblikovanjem i ugradnjom spojlera, platformama na krmenom dijelu brodice ili manjim ekstenzijama na pramcu. Zaštita od mora i vjetra ostvarivala se dodatnom natkabinom i krovom na krmenom dijelu broda, a sigurnost nizom metalnih držača i pramčanim špirunom za lakši ulazak. Ugodnost boravka se dobivala tendama koje su štitile od kiše i sunca, zatvaranjem prozora, ugradnjom priručne kuhinje, montažnog stola i opreme za spavanje.

U priči Miljenka Smoje, neumornog kroničara Splita i Dalmacije, ekraniziranoj kao televizijski film Od petka do petka Antuna Vrdoljaka iz 1985. godine, glavni protagonist kojeg tumači Boris Dvornik, nestrpljivo iščekuje petak, dan kada ulazi u svoj mali brodić i odlazi na vikend putovanje morem i otocima. Taj trenutak đite (kratkog putovanja, najčešće morem) za njega predstavlja oslobođenje, odmak od gradske svakodnevice i odlazak u slobodu mora. Đita je rezultat popularnosti plastičnih brodova, ali i lučica koje su otvorile obalu brodovima, a Jadran ljudima za sport i razonodu.

Rast proizvodnje plastičnih brodova rezultirao je izgradnjom niza malih lučica, donacijama lokalne uprave, lokalnih poduzeća, ali i samostalnim radom stanovnika obale. Kroz mreže razmjena znanja, lučice su postale mikrozajednice otpornosti, mjesta na kojima su se vještine razvijale i očuvale tijekom desetljeća. Znanja o stakloplastici u početku su dolazila iz prvih tvorničkih pogona, a zatim su se kapilarno širila lučicama Jadrana.

Izložba prati ovu kulturu kroz razgovore i fotografije vlasnika i njihovih barki, dokumentaciju „uradi sam” zahvata, filmske fragmente, oglase proizvođača, kronologiju razvoja malih plovila, te participativni prostor. Stoga, ako imate vlastitu priču, fotografije ili dokumente koje bi rado podijelili s nama, slobodno nam se javite na interakcije@umas.hr.

Brod po mjeri: Jadran 590

Ivica Mitrović, Oleg Šuran, Dora Vanette
Umjetnička akademija, Split, 2026.

Fotografija + video:

Glorija Lizde

Zahvale:

Ivan Gudić i Tonći Arseta (ŠNRU Marjan); Aljoša Radošević, Boris Kuničić i Nenad Bugarin (ŠNRK Orada); Borjan Batagelj, Pjero Rubinić, Siniša Validžić i Ferdo Matulja (Labin, Rabac i Opatija); Ivo Veža, Pavao Miošić i Marko Škarica (Brist), Petra Radić (Hrvatski pomorski muzej, Split), Ela Raciti, Denis Sardoz, Andi Pekica, Stefan Medak; Hrvatski državni arhiv – Hrvatska kinoteka, Antun Vrdoljak.

Projekt je produciran na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu u sklopu međunarodne skupne izložbe “Prekomjerni turizam / Overtourism”, te je podržan sredstvima Ministarstva kulture i medija RH, Grada Splita i Stamps School of Art & Design Ann Arbor, Michigan. Fotografije izložbe Glorija Lizde i Žaklina Antonijević.